Direktno iz Stoun touna ukrcasmo se u malene barke i otplovismo do obližnjeg ostrva na kojem je nekad bilo svašta nešto, a u jednom periodu i zatvor. A pošto narod najbolje pamti ružne stvari, ostrvo nazvaše upravo po tom zatvoru koji je u stvari samo kratko vreme to i bio. Tamo su prebacivali neposlušne robove i verovatno ih „učili pameti“ kako samo čevek čoveku može da smisli. 🙁
Ujedno je bio i karantin za žutu groznicu, ali su Britanci shvatili da je ostrvo previše lepo da bi bilo korišćeno u tako prizemne svrhe, pa su ga sve češće koristili kao odmaralište. Vetrovi koji stalno duvaju čine vrućinu znatno podnošljivijom, a i šume su prelepa kombinacija sa okeanom. Po tome me je celi koncept podsetio na Brione. Samo manje skockane i utegnute. Ogroman hotelski kompleks, sa bungalovima i bazenima, zvrji prazan, kako nam rekoše – oduvek. Ali, zato su na ostrvo stigle džinovske kornjače i to sa Sejšela.
Stvarno su džinovske i veoma stare. Na svakoj je kredom ispisano koliko ima godina. Valjda to ažuriraju redovno. Mada, ne bih se iznenadila ni da je odokativno. Najviše čini mi se da stoji 180 godina, ali ko bi ga znao.
Iako smo kornjačama svi bili impresionirani, ipak je najviše bio oduševljen – Aleksa. Sve vreme ih je mazio, slikao se sa njima i ponavljao kako bi voleo da ima jednu. A one su stvarno neobične. Imaju usta kojima prave kao neke grimase – osmeh ili ljutnja na primer. Isto tako, ako im ne daš odmah list kupusa, uvrede se i odu :). Kreću se relativno brzo, ja sam ipak zamišljala sve to mnogo, mnogo sporije. A sad pročitah da mogu da dostignu i brzinu ljudskog hoda. Nije baš da su jurcale tamo-vamo, ali ipak…
Vodič nam je još dok smo bili u našem hotelu ispričao da ćemo ako budemo imali sreće (a to je zazvučalo „ako budete dobri“) videti seksualni odnos kornjača. Nisam primetila veliku zainteresovanost nače ekipe za pomenuti čin, ali smo izgleda i nehotice bili dobri, pa su dve kornjače (ili da budemo rodno korektni – dvoje? kornjačon i kornjača :)) obavile posao ne hajući za gomilu posmatrača. Pritom je kornjačon ispuštao takve uzdahe da smo u jednom trenutku pomislili da mu se slošilo od silne ljubavi 😀
Zanzibarska vlada je kornjačama namenila dobar deo ostrva da se tuda šeću koliko im je god volja, zajedno sa raskošnim paunovima, kao i brojnim posetiocima. Ovi poslednji mogu da ih maze, hrane i slikaju se do besvesti. Doduše, tim istim posetiocima je „zabranjeno da jašu kornjače“, što su i nas upozorili naši vodiči. Toliko o tome šta sve ljudskom stvoru može da padne na pamet. Često smo nailazili na bare u kojima dremaju po nekoliko kornjača. Iako je ovo suvozemni tip, ipak vole vodu. A vole i kupus 😀
Nakon uživanja u prohladnoj šumi sa ovim dobroćudnim reptilima, došlo je vreme za plovidbu. Do ukrcavanja smo se kvasili u plićaku, a oni pametniji se i okupaše. Ostatak dana je bio predviđen ponovo za Stoun taun, tumaranje njegovim uskim uličicama, kupovinu suvenira uz cenjkanje do besvesti, ali i za opušteno lenčarenje na obali. Tačnije u bašti Livingston kafea.
Ovaj autentični kafić ima jednu ogromnu prostoriju, beskrajno visoke tavanice, sa šankom u sredini i jednim jedinim konobarom koji je služio sporo, ali ljubazno. Još je i napravio najbolji sok od marakuje koji sam ikada probala do tada. Sve ovo sam primetila samo u prolazu do toaleta, jer smo uglavnom svi sedeli na terasi, čitaj na peskovitoj obali pored mora. Svi su se momentalno izuli i bosonogi smo uživali u hladu krošnji i hladnom soku/pivu – ko je šta hteo.
Neda i ja smo u međuvremenu iskupovale suvenire – punu kesu magneta samo. Ipak su sve te sitnice i džidža-bidže skupe, a stalno su nas i mešali sa Rusima pa onda ni cenjkanje nije pomagalo. A cene su im maksimalno lude. Za neke baš velike i lepo izrezbarene maske su tražili isto kao i za najobičniji magnetić. I uvek bi propratili rečima – „ali to je magnet, znaš i sama šta to znači“. Ja sam se suzdržavala da se ne nasmejem i ozbiljno klimala glavom, prihvatajući značaj magnetne sile. Istovremeno sam ih ubeđivala da smo mi samo siromašni rođaci već pomenutih Rusa, kojima je šest evra za magnet ipak malo mnogo. Pogotovo kad kupujemo na desetine.
Bilo kako bilo, požurismo da nam ne promakne zalazak sunca. U međuvremenu smo samo otrčale da se ponovo slikamo kod kuće Fredija Merkjurija, jer je par slika koje je Aleksa slikao pre ukrcavanja, po mojim kriterijumima bilo sramno malo za takvu pikanteriju. A kuća-muzej je u stvari komšijina kuća. Čovek se setio kako da uzme pare, kad već zanzibarska vlada nije ukapirala koliko ljudi vole Kvin i koliko bi mogli da od toga naprave biznis. Ovako, jedna mala tabla iznad autentičnog ulaza. Ali, zato tik pored – izlog sa njegovim slikama, natpisi koji mame da uđeš, ne pominjući da unutra nema – ništa! Par omota od ploča, fotografije (i to iz novijeg doba, ne zanzibarskih dana), LCD koji vrti njegove pesme i to je to. Od komšije dosta!
Dok smo se nas dve vratile, kod Livingston kafea je već bila gužva. Svojevrstan korzo se odvijao pred nama. Mladići su se zaletali u more, pritom praveći vratolomije kakve viđate samo na gimnastičkim prvenstvima. Uz urođenu gipkost i spretnost, svakodnevno šepurenje pred vršnjacima (i vršnjakinjama, naravno) je sigurno doprinelo da su njihove egzibicije bile više nego fantastične. Meni su bar oduzimale dah! Dvostruka, trostruka salta, razne piruete, premeti i druge figure kojima ne znam ime su izvodili kao od šale. Za to vreme su devojke kao nezainteresovane, prolazile i po nekoliko krugova vrtele, a ponekad bi bogami pao i poneki selfi.
I pored trista fotografija iu snimaka, ne mogu da prenesem atmosferu koja je vladala. Međutim, možda možda samo jedna reč najbolje opisuje – mladost! Uz nju radost, bezbrižnost, sitni (možda i krupni, ko to zna?) ljubavni problemi i nadmetanja, sve je prosto vrcalo od te energije. Podloga – pesak i okean, a pozadina – suton i okean, gde ćeš bolje i lepše! Uz milion barkica koje su odradile svoje za taj dan, nebrojeno glava je virilo iznad vode neprestano se dovikujući i smejući. Kako neko nekom nije skočio na glavu, ni dan-danas mi nije jasno. I gde su mame ili babe da brane deci da toliko skaču, da se ne povrede, da se smire…
Našem izletu u glavni grad Zanzibara tu još uvek nije bio kraj. Dobrano ogladneli, uputismo se u centar grada kako bismo nešto večerali i usput pokupili još koji delić večernje atmosfere. A u centru koji je tako pitomo izgledao preko dana, uveče je vrilo kao u košnici. Original pantelejski vašar. Ili Budva. A i neki delovi Halkidikija mogu bez problema da se kvalifikuju. U krug (to jest kvadrat) poređane tezge sa svim i svačim. Mirisi na sve strane. Za nas, onako gladne, nije bilo lepšeg prizora. Volj’ ti šavarma (arapska verzija girosa/donera), volj’ ti neki roštilj.
Pečeni kukuruzi su bili suvi, žuti i prilično bezveznog ukusa. Ali su nama izgledali primamljivo, pa smo se zaleteli kao deca na moru kad traže sve što vide, pa je pomenuti opis u stvari demonstracija naknadne pameti. Srećom, šavarma je i dobro izgledala i bila ukusna. Jeli smo i palačinke kojima ste mogli da birate punjenje u dva pravca – slane i slatke. Simpatični prodavac nam je čak i pesmu otpevao, pozirao za snimanje i demonstrirao grilovanje banane, uz spretno baratanje spatulom i testom. Hit nam je bio cenovnik na kome je jedna cena stajala za palačinke sa bademom, nutelom i bananom, a druga (viša naravno) za iste sa bananom , bademom i nutelom, :-D.
Do njega su bili momci koji su na specijalnoj spravi cedili šećernu trsku i limetu, praveći baš ukusni napitak. U osnovi je to zašećerenu limunada, ali je nam se ceo proces odvijao pred očima i bio jako zanimljiv. Pored su pekli krofnice i uštipke, pa opet beskrajan red roštilja i tako u krug. Ljudi je bilo na stotine. Opet pomenuta korzo atmosfera, muzika, graja, deca, ulični psi koji vrebaju po koji odbačeni sendvič ili parče mesa. Apsolutno je ista slika mogla da bude u bilo kom gradu u Srbiji, što opet pokazuje kako smo svi isti ljudi, ista sorta, isti rod.
Sa ostatkom ekipe smo se našli „kod velike banane“, to jest tezge koja je nudila polsastice sa bananama, a jedna ogromna je visila okačena kao svojevrsna „firma“. Imala je najmanje pola kilograma. Tamo se i inače banane kupuju na komad, jer ih ima različitih veličina. Od sitnih, jedva 5-6 centimetara dugačkih, do džinovskih od pola metra. Naš vodič Musa Pusa je na tom svojevrsnom ček-pointu demonstrirao poznavanje srpske folk scene i prilično vešto otpevao Malooo, pomaaalo…
https://www.instagram.com/p/CIbFxvnpwif/?utm_source=ig_web_copy_link
Bilo nam je baš žao što odlazimo, ali požurismo kući jer nas je čekalo več poznato truckanje od sat vremena (+/- bubrezi), a bili smo i preplavljeni tolikim utiscima koje nam je kameni grad podario za samo jedan dan.
Nastaviće se…