Odlasci

 

 

Izbegavam da pišem o odlascima. Bole isuviše, pa se bojim da ne odem u patetiku. A i prirodni su, pa se plašim da ne remetim neki vaseljenski balans. Jedno dođe, drugo ode. A deca su ionako rođena da bi otišli, odlepršali na neke svoje staze. Kao što smo i mi nekad. Zato ćutim. Otkako su i Neda i Aleksa sa drugarima otišli, okrećem se nekim novim dolascima. Svojski se trudim da to prođe bez lamenta i mučnine u stomaku. A nadam se da će biti dovoljno dolazaka, toliko da će i odlasci postati normalna, svakidašnja stvar. Nešto sasvim bezbolno. Što ne parališe, već inspiriše.

Ovih dana se dosta piše o odlascima iz Srbije. Čuj, ovih dana. Ovih godina. Mislim da je sve to normalno i da možda i nema tu težinu koja se tom fenomenu pripisuje. Mnogo je još učenih glava ostalo, bogata smo mi zemlja ljudskim resursima. Tri Evrope i dva Bliska Istoka možemo da obskrbimo. Samo ako budemo znali da cenimo, da poštujemo znanje, iskustvo, veštinu. Nije problem što nezadovoljni ljudi odlaze, već što su oni koji ostaju takođe nezadovoljni. I nije odlazak rešenje za sve. Mada je promena lekovita. Ali ne mora se menjati država. Može grad, posao, putanja kojom obično šetaš, emisije koje gledaš, rutine koje obavljaš po automatizmu.

Može se promeniti i odnos prema nekim ljudima. Onima kojima smeta tvoje iskustvo, znanje, dokazana kompetencija u svom poslu. Ljudi koji su na funkcijama koje (kao) odlučuju o nečemu su kratkovidi, ne interesuje ih progres ili opšta dobrobit. Znaju verovatno kako su tu došli i da će kratko biti. I zato se besomučno grabi. I dovode se svoji ljudi da grabe još i više. A ti, ako ne grabiš – smetaš. Pa će da te sklone. I smejaće se u lice kako im ne možeš ništa. A ti se onda okreneš i odeš. Daleko, što dalje.

Ali ne mogu svi da odu. Mnogi imaju „repove“ koje se ne mogu tek tako preseći. A i ne znaju jezik. Ili jednostavno ne vole promene. Nisu svi isti. I niti su samo najbolji otišli, a najgori ostali. Otišli su najhrabriji i najluđi (u pozitivnom smislu). Oni koji ne savijaju glavu i ne plaše se rada. Ostalo je bar još toliko onih koji su vredni, radni, gledaju svoja posla i čekaju neko bolje vreme. Još ovo da završe, još ono da poraste, još to da isplate, još ono da uštede. Ponekad fali i prilika, poziv, vetar u jedra. Inspiracija. Ni meni tolike godine nije palo na pamet da se bilo gde pomerim, a sada…

Najvažnije je gledati napred, ali u prave ljude, ugledati se u bolje od nas samih. To inspiriše. Hoću i ja, što da ne? Probaš, padneš, ustaneš, opet probaš. Pa dokle stigneš. Važno je da se ne stoji u mestu. I ne dozvoliti ni delić životnog prostora, ni sekund vremena, ni slovo ni glas onima koji nas ne zaslužuju. Budimo primer svojoj deci. Nemojmo da ih trujemo kako je sve bezveze i propalo, kako nema nade. Jer nije tako. Život je previše lep i dragocen da bi se trošio kukajući za propuštenim prilikama. Prilike su svuda oko nas, samo treba otvoriti oči.

Ja ću se ugledati na moju decu. Ljudi, formirani. U najlepšim godinama. Ceo svet im je mali. Gladni da nauče, da saznaju, da vide. Željni da putuju i za takve stvari od usta odvajaju. A nikad nisu ni imali previše. Ni sada, niti će ikada imati ideju da bilo šta pada s neba. I ne mogu meni da pričaju kako je teško. Teško, pa šta? Za prave ljude i jaka leđa sve se može, nebo je granica. Kad je lako mogu svi, a prepreke su tu upravo da ih preskaču brži, bolji, jači.

Eto i sad – u pedesetoj se nešto borim, batrgam, menjam. Sad sam se setila da budem hrabra. Ali bolje ikad nego nikad. Doduše, nikad ranije mi nije ni palo na pamet da bilo gde idem. Ni devedesetih. A sad, nisam ni trepnula.

Samo da napomenem da sam oduvek smatrala da će nostalgija biti moja glavna briga. Pažljivo sam birala uspomene koje ću poneti, fotografije koje ću gledati, pesme koje ću slušati. Potpuno u duhu gastarbajterskog derta i to onog najtvrđeg, prekookeansko-pečalbarskog. Iz vremena „Titanika“ i Vita Korleona kad se odlazilo jednom za svagda. Kući se dolazilo se isključivo kad nešto imaš da pokažeš i kad ti se na licu, odeći i po prevoznom sredstvu vidi uspeh (ovo je već iz Doma za vešanje, scena kad Bora Todorović stiže u mahalu :)).

Sve drugo su znali samo oni i taj s kojim su delili hleb u tuđini, ako su i to imali. Ali, te (ne)izlivene suze, večernji bol u kičmi i drhtanje svakog damara tela nakon napornog celodnevnog rada i gorki zalogaji koje gutali usamljeni za trpezom – kakva god da je (jer u suštini je svejedno)… Za sve to je vladala najtvrđa omerta, prema kojoj je ona sicilijanska još u povoju. O tome se naravno nije pričalo. Jer, svako bi ti usta zapušio onim čuvenim „sam si birao“. A još bi i bio u pravu.

Pa čak kad je i onaj drugi slučaj, da se čoveku sve pozlati, da konačno sve krene i svega ima, čak i tada je muka velika. Jer šta to sve vredi kad je sam. Kad nema kome da se pohvali, sa kim u tome da uživa. Opet dert, muka i nostalgija. U današnje vreme je malo lakše, uvek se može napraviti niz selfija i bar delić tog uspeha preneti u mahalu 21.og veka – društvene mreže. Pa nećemo valjda praviti selfi mrgudni i umorni, sa zagrljenom flašom?

Ali, ne bi trebalo da znači da je zabranjeno da se požališ ponekad. Ako gastarbajter bilo šta prokomentariše vezano za domovinu, bilo negativno bilo pozitivno, to po definiciji bude pogrešno shvaćeno. Ako ti fali nešto ovde, vrati se tamo odakle si došao. A ako ti fali tamo, zašto se ne vratiš? Klasična crno-bela perspektiva prosečnog Srbina. Il’ je fantastično ili je grozno. Nema sredine i kompleksnih odgovora. Moraš u dve reči da odgovoriš na pitanje „kako ti je tamo?“. A to je naravno nemoguće, mada se većina ljudi opredeli za varijantu „odlično je“, jer se to odnosi na platu. A radi toga je većina nas i otišla. Ili bar tako mislimo.

Srećom, ništa od svega toga u našem slučaju nije bilo. Mozaik sastavljen iz delića filmova crnog talasa, serija i tv drama (Vita jela, videobor :)), začinjeno stihovima pesama iz zlatnog doba Šabana Šaulića (Kako si majko, kako si oče…kakvo je tamo vreme…pita li neko za mene :)) – ipak spada u daleku prošlost . Ako je ikad i postojao. To neka prosude oni koji su preko ‘leba tražili pogače još polovinom dvadesetog veka…

Naše fotografije su ostale u fioci. Osim mamine, naravno. Šta će mi kad se sa svojom decom sita izrazgovaram skoro svaki dan. Sa ocem, drugaricama, koleginicama isto često. Čak mnogo više nego u Srbiji. Doduše, omanjili smo kad su mi deca bila u gostima. Šta će mi nasnimljena muzika kad slušam naš radio svako jutro. Gledam naš tv program, čitam naše vesti. Dobro, to više Srđan. Ja izbegavam, maksimalno. Ni kod kuće to nisam radila, a ne ovde. Da mi dan počinje sa govorima raznih predsednika, crnom hronikom i skandalima sa estrade – ne, hvala! Imam pametnija posla još uvek, a potrudiću se da još dugo bude tako.

Ne-nostalgija ne znači da ne volim Srbiju, da mi ništa ne nedostaje, da se neću vratiti. Ne-nostalgija samo pokazuje i dokazuje da nisam (još uvek J) zažalila što sam došla. Ne-nostalgija je tipična za današnju seobu Srba. Bar se meni tako čini, a da li grešim prosudite sami.

Međutim, instagram era daje skroz drugu perspektivu današnjeg gastarbajterisanja. Slika govori više od hiljadu reči je toliko puta dokazana stvar da je izlišno o tome raspravljati. Ali slike koje se postavljaju na društvene mreže ni izbliza ne odražavaju način života dijaspore. Tačnije, odnose se samo na vikende, odmore i praznike.

Pa ja kad pogledam svoje slike, ispada da mi je jedini pos’o da ležim na plaži, ponekad kao nešto se zaznojim planinareći, visim po kafanama i u gostima. Po tome bi se pre reklo da slika laže više nego hiljadu reči. A opet i ne laže slika, jer sve je baš tako. Tropsko sunce, uživanje, zabava, druženje. Ali ne svakog dana. Ono svakodnevno rmbanje po osam sati se ne vidi. Nikad mi nije palo na pamet da kažem Srđanu da me slika kad se vraćam s posla skoro u ponoć. Samlevena. Doduše, takvu me je viđao i u Srbiji. I to za mnogo manje pare.

Radno vreme, preveliki broj pacijenata, šestodnevna radna nedelja, kao i luda glava koja se ne štedi ni za promil – daje život koji preko nedelje služi uglavnom za odmor, neka sitna zadovoljstva i razgovor sa porodicom. Vikend postaje dragocen, neprocenjiv i ni za šta na svetu se ne troši tako lako. Otud toliko izlazaka, izleta, uživanja. Čoveku daju odušak, jer ga rad iscrpljuje preko nedelje. Kod kuće, u Srbiji, mi je više od polovine slobodnih vikenda otišlo na sređivanje kuće ili neke složene ručkove. Sada to ne želim da radim. Svaki petak (ili subota) je praznik, praznik za dušu i telo. Neka tako i ostane.

 

Prethodni tekst
Naredni tekst
Mirjana Stankovic
Specijalista pedijatrije, trenutno zaposlena u Starcare Oman u Muskatu. Sa dvadeset i pet godina staža veteran u pedijatriji, a sa pedeset godina života početnik u životu i radu na Bliskom Istoku. Kao bloger, tek u jaslicama :)

Get in Touch

  1. Prvi put sam pročitala tekst u jednom dahu, a drugi put s uživanjem! Svaka rečenica izašla iz duše, svaka misao se lepi na naše duše. Pouzdano znam da isto misli i moje okruženje, koje te prati! 🙂
    Neka tako i ostane … <3

Napišite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

Related Articles

spot_img

Latest Posts