Šteta bi bilo da ne pišem o suncu, kad sam već nekoliko puta pisala o kiši. Doduše, zima polako prolazi i verujem da će mi sunce malo i izaći na nos. Ali, time pre. Da mu posvetim koju rečenicu dok smo još prijatelji, dok nas još mazi a ne prži. Pa nismo bez razloga izabrali „nerazvijeni jug“, kad smo ispred nosa imali „civilizovani sever“. Ne kažem da će nas ovaj izbor držati doveka, ali svakako je sunce i toplo vreme tokom čitave godine jedan ogrooman motiv koji nas drži ovde. Nije sve u parama, ima nešto i u suncu 😉

Verujem da svako od nas voli sunčan dan, retki su oni koji radije biraju oblake, kišu, vetar. Tu izuzimam sve one kojima je to osunčanost svakodnevica, pa im onda oblačnost bude egzotika. Takođe ne mislim ni na sneg jer su i snežni dani lepši kad su suncem okupani. Više mislim samu Srbiju i naša četiri godišnja doba, tako Bogom dana. Zar je važno to smenjivanje? Itekako je važno!
Već sam pisala o biljkama i o njihovom prilagođavanju na ovdašnje uslove. Opadanje lišća je ovde celogodišnje, a ne samo u jesen. Tipične jesenje panorame sa raznobojnim lišćem naravno nema. Nema ni golih, mokrih grana. Snega nimalo. A da bi znao da ceniš sunčano i toplo, mora malo da ti bude tmurno i hladno. Zato smo izgleda mi ovde po tom pitanju malo bahati. Dobro nam sunce kad je zima, kad uživamo na udobnih 23-24 stepena, a proklinjemo ga leti kad se topimo i razmazujemo na +50.
Ja se još uvek ne žalim. More (tj. okean) mi je glavni saveznik. Kad sam unutra, u zatvorenom, onda mi je svejedno kako je napolju. A kad sam slobodna, onda koristimo svaku priliku da budemo u vodi. Bukvalno tako. Ne pored vode, nego u vodi. Radnim danima tu je naš bazen, čija nadstrešnica dozvoljava višesatno brčkanje i rashlađivanje i danju i noću. A vikendom i/ili praznikom – tu su plaže. Taman nema nigde nikoga, jer Omanci i svi drugi Azijci beže od sunca i klone ga se. Ali, zato ga je bela rasa željna i ne smeta joj malo (više) znojenja dok se do vode stigne, pa neka je i samo nekoliko koraka. Višekratno nanošenje tri sloja kreme za sunčanje sa najvišim mogućim faktorom, naočare za sunce i šešir sa što većim obodom je dovoljna zaštita za koje hoćeš vremenske uslove. Ionako si do brade u vodi, sve vreme. Nema sunčanja, ‘si lud 🙂
Iako ovde pitanje „Kakvo je sutra vreme?“ spada u glupa pitanja, nije bilo baš tako proteklog januara. Ucrvljasmo se i ubuđasmo od one silne kiše, brzo se zasitismo i oblaka i svežine. Poželesmo naše Sunce, vabeći ga na prevaru najumilnijim rečima. I ono se verno vratilo. Za sada stidljivo, plaho. Dok se ne osili, uživaćemo u obostranoj ljubavi. Biće valjda bar za medeni mesec.
Nije svuda u Zalivu ista klima. Kuvajt i Saudi imaju prave zime i prava pustinjska leta, sa temperaturama blizu 60 Celzijusa. Dok su Katar, Bahrein i Emirati kao Oman. Žarka (ali ne toliko, često i vlažna) leta i blage „zime“. Ako je verovati raznim putopisima, kao i ljudima koji su živeli svuda negde po Zalivu, Oman ima najbolju klimu. Najblažu i sa najmanje oscilacija, bez peščanih oluja i drugih katastrofa. Povremene najezde skakavaca i poneki ciklončić se ne računa. Zasad :). Ja se tako nekako i sećam da je sredinom aprila pre dve godine već bilo pretoplo za šetnju po Dubaiju, dok je u našem selu boravak napolju još uvek bio koliko-toliko prijatan.
Svakog jutra i dalje zahvaljujem Bogu, Proviđenju, Sudbini, Univerzumu – zovite kako god hoćete, na još jednom sunčanom danu i činjenici da konačno živim „na moru“. Jedno bez drugog bi bilo mnoogo drugačije. Ovako, imam sve. Dozvoliću ponekad sebi da se požalim na vrućinu, zaparštinu, znoj i prašinu. Ali, samo ponekad. I to jedino u cilju prenošenja što vernije i neulepšavane slike ovog okruženja, pa da ne bude sve baš k’o u priči. Kad počnem da psujem svakog jutra javiću. A verovatno ću tada i početi da pakujem kofere. Niko ovde nije dočekao starost. Većinu nas čeka naša Srbijica ili neko drugo ćoše na planeti, sve zavisi ko je u kakvom životnom razdoblju. Raskrsnica ili polukružno. Mi bogami prošle godine okrenusmo celi krug. Samim tim još i više cenimo ono što imamo. I ovo ovde i ono tamo. I to iz kog god hoćete ugla gledano.
Posebnu draž životu ovde daju naši omanski drugari, okupljanja i izleti. Opet, toliko bih volela da i drugi, nama bliski ljudi i rođaci dođu i vide bar zrnce ove lepote koju Oman tako nesebično daje. Kad je već privremeno, bar da bude opštenarodno. Egzotika i ekskluziva, za ex Yu specijalno. Na kraju krajeva, neka se izjasne oni koji su imali sreće i odvojili novce (a to je već malo stvar i prioriteta) da nam se bar na kratko i pridruže. Mnogo nam nedostaju (već).
Zbog nih, našeg Dejana i Dace, okapah oko prognoze cele prošle nedelje. Ipak nije glupo pitanje, morala sam da znam kad će sunce baš sijati, a kad će se skrivati iza oblaka. Koliko duva vetar i kakva je temperatura mora. U skladu sa tim, ali i sa aspiracijama gostiju, se pravio i „ratni plan“. Red plaže, red šetnje. Malo smo okrznuli raskoš, a malo i suvu egzotiku omanskog sela. Okean, pa planine. Masserati i Jaguar, pa koze i magarci. Od svega ponešto. Nedelju dana je previše malo da bi se ozbiljno videlo nešto, mada smo stvarno dali sve od sebe. Koliko za inspiraciju, da se naprave neke fantastične fotografije, da se zagrebe suština i namami na zimsko sunce i prolećnu temperaturu, pa da se dođe ponovo. Dobra strategija, zar ne?
Dobro natempiran raspored i jedan „compesation day“ su pomogli da i ja bar malo uživam sa gostima. U dane kad radim, gosti su odmarali od mene i mog turbo tempa. Ali čak i tada se ponešto stizalo – monumentalna Opera u blještavo belom mermeru, prelepa gradska Qurum plaža, Sultanova džamija sa Irenom i Zokijem…
Pao je i roštilj, u našem dvorištu. Prvobitni plan je bio da ga priredimo na našoj omiljenoj Sifa plaži, ali nas je vetar omeo u tome. Sifa plažu smo zamenili Sifa rizortom, a jagnjeće krmenadle i ostali delikatesi majstor Srdjana su odležali u marinadi još jedan dan i poslužili da domaćinski ugostimo komšije i prijatelje. Nismo se bunili za rizort, već smo lepo (više prolećno nego letnje) vreme iskoristili za šetnju. Ceo kompleks je napravljen tako da imitira Dofarski stil gradnje, dakle sa juga Omana, ali mene je sve jaaako podsećalo na Mediteran, Jadran, Boku. Ono – marina, riva, taverne… Na kraju puta, posle desetak restorana i bašti – Beach bar Bank, što baš i nije tipično za Oman. Pivce i kokteli po cenama koje buše rupe u novčanicima, ali zato infiniti bazen i pogled koji obara s nogu.
Palme, cveće, agave, oleanderi i svakakvo drugo dekorativno rastinje je upotpunilo paletu boja, praveći savršen okvir za moju odličnu kameru (živeli Kinezi, ni Korona im ne može ništa) i još bolji model, moju prelepu jetrvu. Lako je bilo u takvim uslovima imati foto sesiju za uživanje. Slično smo, samo još lepše, zatekli obilazeći drugi rizort – Shangri La hotela. To je možda i najpoznatiji, jer je bliže gradu i ima vrlo popularne daypass ulaznice koje rezidentima i njihovim gostima omogućavaju (makar) jedan dan u raju. Ko ima za više, samo izvol’te.
Kombinacija trave i peska, šetnje stazom po hladovini i/ili lenjom rekom do sledećeg kompleksa, zagrejani bazeni i čak sedamnaest restorana i barova u krugu od petsto metara su tipična turistička ponuda ove zemlje. Oni imaju rizorte sa pet zvezdica i na planinama, do kojih se može samo džipovima doći. Ali zato imaju samo jednu organizovanu plažu. Da li će im uspeti koncepcija high class turizma, ne znam. Nisam baš sigurna. Dotle ćemo mi, obični smrtnici da uživamo u divljim plažama, prelepim pejzažima, ali ponekad i u luksuzu koji itekako prija. Sami sebi ličimo na Boru Todorovića u Vrućem vetru, dosta smo bili Šurde i gutali suvi sendvič sa sirom. Živelo opuštanje!
Još uvek čekam da se našim gostima slegnu utisci, ali za sada izgleda da ipak vodi jedno selo, pretekavši sve rizorte, kule i gradove. Misfat Al Abriyeen je mestašce iz snova, ali onih tropskih. Dopola ušminkano, ali samo onoliko koliko je potrebno da bi bilo udobno posetiocima. To podrazumeva toalete na svakom koraku, dve gostionice gde možete dobiti ručak sa tipično omanskim menijem (mada nisam baš sigurna šta bi tu moglo da spada) ili uz obavezne urme, samo popiti ledeni lemon mint sa pogledom na oazu. Sve ostalo je „organic“. Kao i njihov med, bar sedam vrsta smo probali dok nas je ljubazni prodavac propitivao o Srbiji i nutkao kao malu decu.
Meštani Misfata su iskoristili tradicionalni sistem za navodnjavanje, takozvane felaj kanale, kako bi ni usred čega, stvorili bajku. Kanali se rasprostiru kao žile kucavice duž terasica sa baštama i oni po potrebi zatvaraju i otvaraju odgovarajući „ogranak“. Još je sad bila sezona obilnih kiša pa je sve žuborilo i bujalo. Meni je ovo bio treći obilazak i iznova sam se oduševila. Sigurno neće biti poslednji. Nešto slično smo prethodnog vikenda obišli sa komšijama – Wadi Bani Kharus, pa mogu reći da je zimska sezona baš bila popunjena. Da li će pasti još koje razgibavanje ili definitivno prelazimo na pesak i more – zavisiće od Njegovog veličanstva Sunca.
Kako god, radujem se u oba slučaja, naravno 😉