Dom naš nasušni 3. deo – konačno!

Uh, ovo će biti teško…

Treći put kako pišem o istoj temi. Ali, uprkos činjenici da jedno „konačno“ stoji u naslovu, naravno da nije konačno. Konačno smo se uselili, a „početno“ je sve ostalo. Hvala Bogu, volim početke. Što se da i primetiti 😉

O samoj vili i kako smo izabrali gde ćemo živeti svoj početak u Omanu već sam pisala u Dom naš nasušni 2.deo. Sada o svemu ostalom, pa ako stane – stane. Ako ne, biće i Dom naš nasušni 4.deo. 😊

Kada smo se prvi put pojavili u Omanu u decembru 2017. (vidi Slumdog millionaire) pojma nismo imali o tome kako se ovde počinje po pitanju „skućivanja“. Mada sam ja, kao i svaki pravi štreber, lekcije pokušavala da učim unapred. Nema foruma koji nisam iščitala, oglasa za stan/kuću koji nisam pregledala i značajnijeg mesta na mapi a da nisam znala. Naravno da je to sve korisno, ali nije dovoljno. Daleko od toga.

Ja sam zamislila da kafu pijem na terasi ili u bašti, dok me greje nežno januarsko sunce i miluje pustinjski vetar. Da slušam neku lepu muziku, mislim na sve one male i velike stvari za koje treba da sam zahvalna Bogu i punim baterije za radni dan. Može i prozor, ako nema terase. Zato sam se, ulazeći u neki stan koji smo gledali sa Juniorom, zaletala pravo na prozor i gledala okolinu. Već sam pričala o tome da me je razočaravala svaki put. Onaj jedan put kad nije – taj smo stan iznajmili.

Srećom je imao terasu, jer su prozori većim delom godine pokriveni teškim draperima koji čuvaju od sunca i smanjuju zagrevanje kuće. Pila sam jutarnju kafu kao to u mom snu, dok god su mi vremenske prilike to dozvoljavale. Tamo sam i učila, pisala pisma, razgovarala telefonom i slušala muziku.

Doduše, nije uvek bilo romantično. Za to su, po pravilu, bile krive muve. Da, muve. To vam je kao one idilične slike sa obala reke ili jezera gde sve puca od miline i lepote, a kad se stvarno nađete tamo onda ne možete da živite od komaraca. To slika ne može da prenese. Ovde nisam mnogo primetila komarce. Ima ih, ali ne toliko. Toliko, koliko ima muva!

Male, sitne, ali neverovatno dosadne, uporne i bezobrazne. Nije dovoljno da pomerite nogu ili ruku, neee. One traže akciju, da zamahnete, pljesnete sami sebe (poštu nju ne stiže ni Bog Otac). I to pomogne za sledeće dve sekunde. Jer eto je, ponovo napada, čika vas i izaziva. Sve dok vam ne dosadi i uđete u kuću. Ali to bi značilo da je muva pobedila, a to ne može. Ne dam da mi pokvari san, da mi šest meseci lepog vremena upropasti jedan insekt. Dok ne dođe sezona, smisliću već nešto kao lek, pa makar kačila baldahin iznad stolice u dvorištu.

Ali, da se vratim na temu. Kad smo se jednom već odlučili za pomenutu vilu, ostalo je da je i napunimo. Čime? Pa stvarima. Onim najosnovnijim, za početak. Da ima gde da se sedne, legne. Gde da se hrana čuva, spremi i gde da se jede. Naravno i pomenuta stolica u dvorištu. Ležaljka? Još bolje. A gde to da nađem? Koliki džak para će mi za to trebati? A i da imam, odakle mi? Pogotovo kad mi je Ardžun disao za vratom i čekao svoj deo, načekao se čovek pored ovih Omanaca. 😃

Kod kuće, u Srbiji, živimo u stanu mojih roditelja. Tamo gde sam odrasla, igrala se kao dete, pa zadevojčila, udala i svoju decu očuvala. Moji su ostavili kompletan nameštaj, do kašike i viljuške. Dodali smo Srđanov i deverov krevet tako da smo bili kompletno opremljeni i dugo nismo menjali ništa u stanu. K’o što rekoh: „A i da imam, odakle mi?“.  Nije nam na pamet padalo da se odričemo putovanja ili nekih drugih zadovoljstava zarad stvari. Koje su ipak samo to – stvari. Čak i kad su lepe i oku drage.

Aleksin boravak u Americi smo iskoristili za jedino renoviranje 2013. godine. Čak i tada nismo mnogo novog kupili. A uklopiti stari nameštaj sa novim rasporedom i novom koncepcijom nije bilo nimalo lako. Ali, bilo mi je zadovoljstvo. Isto kao što mi je sad bilo zadovoljstvo da kupujem za ovaj stan. Mnoštvo oglasa i sezona odlazaka stranaca u vreme raspusta i godišnjih odmora je značajno pomogla. Svašta nešto je bilo izneto na doboš i to sam obilato koristila.

Kupovati nije bio problem, problem je sve to posle preneti. Bar one krupnije stvari – šporet, frižider, garnituru, stolove, krevet i tako to… Profesionalni prevoznici naravno postoje, ali deru sa cenama. Pogotovo belce koje smatraju bogatim ovcama koje samo čekaju da ih neko ošiša. Kako drugačije da shvatim jednu od poruka mog „šiftera“ dok smo se cenjkali – „come on sister, you’re rich“. Al’ sam rič, ubilo se! 🙂 Bilo kako bilo, smanjio je cenu duplo. Pomogla je Bosa kad mu je pripretila da više nikom neće da ga preporuči, ako malo ne spusti cenu. Pa i tada je 150 eura za mene bila ogromna cifra, ali nije bilo druge.

Što se mora, nije teško. Meni se nije žurilo da stvari prebacujem jer ionako nismo planirali preseljenje do prvog septembra, ali se ljudima koji su prodavali žurilo da stvari što pre idu van. Obično su im nad glavama stajali stanodavci koji ih žure da što pre oslobode stan. Ja sam se potrudila da većinu „većih stvari“ kupim sa samo tri lokacije. I to je bilo mnogo, jer je prva bila čak pedesetak kilometara daleko.

Srećom je ovaj moj šifter bio jedini tačan čovek u ovom gradu, čak i brz što takođe nije odlika ovih prostora. Brzo je završio na prvoj lokaciji i posle par sati me je već zvao da se nađemo na drugoj. Tu smo imali prepreku u vidu obezbeđenja na ulazu u Wave koje je treniralo strogoću i izmišljalo razne procedure sve dok se Englez koji mi je prodao skoro celo svoje domaćinstvo nije pojavio kod njih i „objasnio im neke stvari“.

Onda sam ja u svoja kola ubacivala sitnije stvari, a kamion se polako punio kabastim delovima. Prođoše još 3-4 sata. Da li ste zaboravili vremenske uslove? Ja nisam. Bila sam „gola voda“, topila se i razmazivala. Četiri litra vode sam popila, a da nisam ni primetila. Samo sam čekala da se sve što pre završi.

Ali, pre toga još jedna lokacija. Engleskinja kod koje sam kupila ostatak stvari nas je već čekala. A čekao nas je i mrak koji je neminovno komplikovao stvari. Peti sprat nije šala, dvojica vrednih i brzih radnika su polako posustajali. Vozaču iznajmljenog kamiona nije na pamet padalo da se za bilo šta uhvati. Jer on vozi, zaboga. I to masno naplaćuje. A obezbeđenje nas opet zavlači, svaki ležeći policajac je kao planina koju treba bezbedno proći, uključivanje na autoput k’o ekspedicija na Mesec, a navigaciju i mape neću ni da pominjem. Dušu su mi pojele…

Serdaru sam još prilikom upoznavanja dala 5 riala kako bih osigurala da mi bude na usluzi kad mi treba i obećala još 5 ako sve sa useljenjem prođe glatko. Na kom jeziku sam mu to rekla, ne pitajte. Važno da je sa osmehom ugurao novčanicu u džepče, iznenađen što mu je tako veliki novac (skoro dve njegove dnevnice) stigao iz neočekivanog izvora.

Čekao me je ispred vile, otvorio kapiju i još važnije, otvorio je i vilu preko puta gde smo većinu stvari pakovali pošto ova naša je tek trebalo da se kreči i sređuje. Sve to po mrklom mraku, ali jednakoj vrućini. Već sam pisala da ako je ovde danju npr. 31 stepen, noću se može očekivati bar 30, nikako manje.

Svi smo već bili iscrpljeni i dehidrirani. Radnicima je Maria, Zokijeva i Irenina mejdica, napravila sendviče, ali je mislila da su za mene pa je skupoceni kulen završio u kanti za đubre pošto nije bio halal, naravno. Radovi možda nisu bili gotovi, ali su pregovori oko napojnice počeli i trajali sve vreme istovara. A on je trajao i trajao i trajao…

Kada je oko ponoći sve bilo gotovo, nisam mogla da verujem. Idem kući! Idem da jedem, pijem, da se okupam! Da se prostrem, zaspim i ne mislim ni na nameštaj, ni na kamione, ni na rupe na putu, ni na Serdara, da me nije briga ni za navigaciju ni za mape i da pet para ne dajem za sva „ulazna“ obezbezbeđenja ovog sveta!

O svemu najbolje možda govori slika kojom sam htela da se pohvalim mojima, a koja u stvari svedoči bar delić muka kroz koje sam potpuno sama prošla. Znojava, naduvena i zarumenjena od toplote, mokre kose i odela. Ali i srećna, presrećna jer je i drugi korak ka onom mom snu napravljen.

Sada sam u novoj fazi, a imam i pomoć, jer su i Srđan i Neda sa mnom. A i najteži deo je mislim prošao. Dobro je da tada još nisam radila. O tome je brinuo moj anđeo čuvar koji je FT1P strategiju upotrebio kako se ne bi desilo da posle svega još i odem na posao.

U svakom slučaju, vidimo se u Dom naš nasušni – 4. Ako je sreće, nastavaka će biti mnogo, jer cela ta priča me održava i čini mi Oman i Muskat bliskim, domaćim. Pozivam vas da počnete da štedite za avio-kartu i doletite do ovog kraja sveta. Ima šta da se vidi, ima gde da se uživa, a naš dom će biti otvoren za sve naše prijatelje koje put nanese ovuda. Za to dom i služi, zar ne?

 

Prethodni tekst
Naredni tekst
Mirjana Stankovic
Specijalista pedijatrije, trenutno zaposlena u Starcare Oman u Muskatu. Sa dvadeset i pet godina staža veteran u pedijatriji, a sa pedeset godina života početnik u životu i radu na Bliskom Istoku. Kao bloger, tek u jaslicama :)

Get in Touch

  1. Draga Mirjana, tvoje avanture me baš zanimaju. Hvala ti što pišeš. Lepo je videti kako se naši ljudi snalaze u svakodnevnim situacijama. U mnogo čemu pronalazim sebe. Hvala što pozivaš u posetu. Pozivam i ja tebe ako ti ili tvoji navrate na dugu stranu sveta, Kanadu.
    Ne persiram ti, jer smo generacija.

    • Draga Jasna, hvala puno na komentaru i sto pratis moj blog. Znam da ljudi koji zive u inostranstvu prepoznaju mnogo sta iz mojih pricica, iako sam tek pocetnik.
      Mozda bi bilo lepo da se cuje i neka pricica iz Kanade? Ako imas zelju, posalji mi i ja cu je rado objaviti na mom blogu…
      Hvala za poziv, Kanada je svakako zemlja koju cemo jednog dana posetiti, cak mozda i ziveti , ko to zna?
      Do tada, izvol’te u Oman! Egzotika na dlanu 🙂

  2. Zabavno, edukativno, kliktabilno, pozitivno … Bravo Mirjana ! Na hrabrosti, na humoru, na iskrenosti … Pravo zadovoljstvo je čitati tvoje postove. Iza svakog reda se krije neka nova priča, koju ćeš tek obraditi. Veliki pozdrav iz uvek tvoje Jagodine !

    • Hvala Marko! Ako je veština pisati postove, veština je i komentarisati 🙂 A to ti svakako ide od ruke… Hvala još jednom

Napišite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

Related Articles

spot_img

Latest Posts