Kurban Bajram je prošao i sa ovim vikendom zaokružujemo naše „letovanje“ u Omanu. Kao i na svakom letovanju bilo je svega… Vožnji čamcem, blejanja pored bazena, ali i uživanja na prelepim tropskim plažama van Muskata. Bliskih susreta sa delfinima, ali i sa meduzama. Večernjih izlazaka, roštiljanja, šetnji prelepim parkom, ali i vožnji u luna parku zajedno sa Omančićima i Indijčićima. Obilazaka bazara i pijaca, ali i šoping molova, tih modernih, raskošnih (i klimatizovanih ) buvljaka gde se u stvari i odvija letnji život u prestonici Omana.
Kao prilog imaćete par video snimaka i fotografije, ali bih na ovom mestu ipak prvenstveno pričala o jednoj temi koju sam samo okrznula (i to restoranski deo) kada sam pisala o troškovima. Reč je o hrani, naravno.
U međuvremenu smo dopunili kolekciju u tajlandskom restoranu gde smo probali ramen supu, ražnjiće od morskih plodova, sosove od kikirikija i mnogo toga nepoznatog, ali zato jako ukusnog. Ukuse tog dela Azije sam malo načela još uz pomoć Filipinke Marie, Irenine kućne pomoćnice sa kojom sam provela skoro mesec dana i koja mi je kuvala. Svaki, ali bukvalno svaki dan pirinač , ali ako to zanemarimo, onda ne mogu da se požalim. Drugačije, ali ukusno! Mi smo uvek za tursku, libansku ili sirijsku varijantu za razliku od Zokija koji kaže da mu je sve to za osam godina dosadilo, pa se okrenuo Dalekom istoku.
Sve u svemu, kako smo se plašili, dobro smo se udali. Na početku je Srđan imao malo problema jer mu je u nosu svuda bio kumin, indijski začin koji oni guraju bukvalno svuda, ali se posle navikao. Sad jede ko pravi Indijac. Čak je jeo i pečeni kukuruz sa aromom indijskog roštilja, sa malo prašine odozgo – jer ga peku u improvizovanim „roštiljdžinicama“ u šatorima i prikolicama pored puta.
Prihvatili smo mnogo ukusa odavde, od humusa do šavarme (arapskog girosa), a o urmama, naru i tropskom voću da i ne govorim, međutim ne odbijamo ni takose i enčilade. Obožavam zatar (libanski začin sličan onome kojeg Grci stavljaju u suvlaki) i na hlebu za doručak mu je maslinovo ulje dovoljan drug. Kad smo već kod doručka, kupovali smo u lokalnim radnjama tacne sa kiflicama raznih ukusa, kao mamine su. Ima i bureka kod „našeg Turčina“, ali se Zoki izveštio toliko da njegov burek krcka kao najbolji niški… Pa dabome kad donose mast iz Srbije. Ništa ne fali ni tursko/arapskim pitama sa sirom, spanaćem, zatarom i nezaobilazni „čiken“. Omiljeno – kada se piti od tankih preklopljenih kora doda specijalni topljeni sir i preko prelije pramenovima pravog jemenskog meda… mmmm. A najbolja salata mi je libanska Tabuli, od peršuna i bulgura (lomljene pšenice).
Nema srpskog jela koje nismo ovde pravili, ako izuzmemo ona sa kiselim kupusom (mada skoro svi koji zimi idu kući otuda donose kis’o kupus), a hit su Irenine suve posne paprike i Srđanov prebranac. Inače šta god da se pravi vikendom, gosti na ručku su obavezni. Mi smo bili carevi doručaka (čak sam i za rođendan pravila branč), pošto je naša zaliha suhomesnatog bila među najboljom i široko se pronela slava Juhora (hvala Vanja ).
Nadam se da sam bar za mrvicu uspela da prenesem utiske o azijskoj kuhinji koju smo tek upoznali, ali ima dana, jednog dana ćemo je i apsolvirati. Hrana je ovde stožer socijalnog života i nije ni čudo što se svi borimo sa viškom kilograma (jedino je Srđan u početku odolevao ). To je već bolna tema, pa moram da završavam….
Ovih dana čekam ponudu jedne od klinika koima smo obijali pragove protekla dva meseca (ostale sam odbila jer sume nisu bile „pristojne“ ), a za Dubai su mi javili da su dokumenta prihvaćena i da sada treba da uplatim oko 250$ kako bismo ušli u proces verifikacije, pa tek onda da dobijem taj ID broj sa kojim mogu da zakažem ispit . Komplikovano dozlaboga, ali nisam ni očekivala drugačije. U svakom slučaju, sve smo bliži dolasku u Srbiju jer moram da radim i zarađujem kako bismo nastavili put kojim smo krenuli… Mi ili naša deca, ko zna?
NASTAVAK: KRAJ EPIZODE