Da iskoristim izlet od prošle subote, pa da spojim više utisaka u jedan. Jer dok je Neda ovde, teško da će biti mnogo pisanja. A tek kad Aleksa dođe, joooj miline 😍.
Sada konstruktivno koristim pauzu na poslu između (malobrojnih) pacijenata i stalnog napora da unapredimo pristup potencijalnim pacijentima. Biće bolje. Valjda. 😞
Dakle, išli smo da sa Nedom posetimo tople izvore, jedne od mnogih ovde u Omanu. Jednom smo već bili tamo (pisala sam o tome) na putu za Wadi Kharus. Reka još uvek nije bila presušila, iako u međuvremenu nije pala ni kap kiše. Kad smo mi došli padala je četiri dana za redom i kažu da je to sada verovatno za ovu godinu (a možda i duže) – dosta. Kome dosta, ne znam 😞.
Ovog puta bilo je mnogo više posetilaca i na sve strane su bili tepisi koji su označavali teritorije porodica ili „omladine“. Mladi ljudi, a i oni malo stariji su roštiljali, pevali i tapšali u ritmu tam-tama (ali kroz dan). Pošto je reč o jugozapadu, stvarno su bili garaviji nego inače, a i muzika je više podsećala na Afriku, nego na Bliski Istok. Neke naše pesme bi više prošle kao Orijent, nego ovaj ritam (Indirin ajvar ili slično). Neda je snimila na kvarno pa možete proveriti da li sam u pravu.
Za to vreme deca su se valjala u toploj vodi potoka, komplet obučena i skoro bez ikakvog nadzora. Lovili ribice rukama, „plivali“, cika i vriska, radost na sve strane. Inače, ovde je (bar među širokim narodnim masama) vrlo ležeran odnos prema bezbednosti dece. Dok mi preterujemo ne dozvoljavajući deci ni na drvo da se popnu, oni se ne uzbuđuju ni kad su sama u potoku ili na putu „jer ih Alah čuva“. Neki bledoliki turisti su naišli sa svojom decom koja su čak odustala i od „močenja nogu“ jer ih ribice golicaju, a kamenčići bockaju. Nama su bili smešni, jednako kako smo verovatno i mi svima njima, ali se ne vidimo iz te perspektive.
Posetili smo i tvrđavu ispred koje smo se prethodni put samo slikali sa Tihomirom i Bobijem i baš nam se dopala. Inače u Omanu skoro da postoji kult kula, tvrđava i topova. Ostale su još od omanskog kolonijalnog perioda pod Portugalcima u 15. veku. Od kako su njih (i kasnije Turke) isterali u 18. veku, jurili su ih i po Africi, toliko da im je u 19. veku i prestonica bila u Zanzibaru, a ne u Muskatu. Pod starim sultanom su i Omanci čak bežali u Afriku, pa samo možete pretpostaviti koliko je sredina 20. veka bila nazadna u Omanu kad im je Afrika bila zapad. Otud mnogo čokoladnih nijansi na njihovim licima, mnogo Swahilli fraza i izraza u govoru, a otud i taj tam-tam. Tako netipično za Bliski istok, pravi Arapi nisu ni blizu tako crni. Da se vratim tvrđavama, najlepše su spolja i najvredniji je pogled sa njihovih terasa. Kao i na plažama, sto puta sam zažalila što nemam bolji aparat i širokougaoni objektiv pa da bar malo prenesem pogled koji puca na okolne planine. Ali, nema veze. Ovako ste motivisaniji da (bar jednom za mog mandata) posetite Oman i to lično iskusite. Hvala i Google Photo Assistant-u koji nam je ponudio filmiće o svemu ovome, a mi prihvatili i podelili sa vama.
Ovi topli izvori su me podsetili da nisam pisala o jednoj drugoj „banjskoj“ lokaciji koja je bila mnogo manje pitoreskna, ali zato ludo zanimljiva i egzotična. Srđan bi upotrebio neki drugi pridev, ali nije rasno prihvatljiv. Elem, tamo smo išli sa Tihomirom i njegovim AirBnB gostom iz Španije po imenu Raul. Raul nas je i vozio što mu nimalo nije smetalo da priča kao navijen. Par puta smo čak imali i (previše) bliski susret sa Omankama koje voze besne džipove držeći sve vreme telefon u ruci, ali – preživesmo! I stigosmo u tu banju, tj Hot springs (izvinjavam se za gomilu engleskih izraza ali je često tako najjednostavnije).
Tu se radi u stvari o spletu kanala i zidanim nišama iznad njih, koje su zaklanjale kupače od pogleda prolaznika. Da li treba da napomenem da je muški deo odvojen od ženskog ☺. „Kabine“ su ličile na poljski WC, a voda se penušala od šampona i sapuna (iako je upotreba istih na tom mestu zabranjena) i nimalo nisu budili želju da se čovek bućne u tu rupu sa vodom. Daleko bilo. Samo je zanimljivo. Ali, zato su meštani uživali i bez zazora se parili u „toploj rupi“ 😁.
Ne znam da li je to inspirisalo Raula da nas pita na putu ka plaži, koja je bila naša sledeća destinacija, da li bi nam smetalo ako se tamo bude kupao go?! U glas smo mu odgovorili da može jedino ako se odalji bar kilometar od nas i nikako ne priznaje da nas poznaje kad dođe policija. I obećali smo mu da ćemo ga posećivati u zatvoru. Svašta, blesav čovek i to od 50 godina, pola sveta prošao i sad ovde čačka mečku.
Na plažu smo ipak otišli, Raul je bio pristojan, a mi nismo ni kupaće kostime oblačili, za svaki slučaj 😉. Šalim se naravno, duvao je neki vetar. Samo da napomenem da nas je tog dana pratilo đubre, pa smo se malo razočarali kad smo videli da plažu brazilskih kvalileta krase plastične flaše i papiri. Pored toga je očigledno bila stecište profesionalnih ribara pa su ostaci njihove opreme i tragovi njihovog svakodnevnog boravka baš pokvarili utisak.
Inače, ne mogu reći za Oman da je prljav. Svakako su po tom pitanju bolji od nas, a Muskat je baš čist. Ali zato, tamo gde je sirotinja raja ili baš ruralni predeli tu ima svašta da se vidi. Oni ne prljaju niti zagađuju namerno, ali uopšte ne primećuju đubre niti im smeta. Pasa lutalica skoro da nema, ali su zato mačke posebna priča…
Opet odužih ☺ Nema veze, ionako će ovo biti „plodan period“ za Nou jer ćemo zbog Nede i Alekse šnjuvariti okolo više nego što bismo inače. Posle toga lovostaj, a dokle – videćemo. 😇


NASTAVAK: SILOM ŽENSKI VIKEND iliti „TERMINAL“ PO SRĐANU