KORONA – gastarbajteri

  • Ne znam zašto nisam pisala od kako je epidemija počela. Možda zato jer ipak radim, skoro sve vreme i skoro svakog dana. Ali, mislim da nije to razlog. Pre sam radila i više, pa bih se sa radošću i entuzijazmom prihvatila tastature. Sada mi je računar bio pokriven finim slojem prašine, koja uostalom ovde pokriva sve. Od nje se ne može pobeći, kao ni od sunca.

Sve vreme sam imala isti osećaj kao za vreme studiranja. Konstantna griža savesti i još konstantnije nepreduzimanje bilo čega povodom toga. Kao, mogla bih da upotrebim ovo vreme za nešto korisnije. Mogla bih više da pišem. Mogla bih nešto i da snimim. Mogla bih i slike da sredim, Instagram profil mi je takođe pod paučinom. Mogla bih temeljnije da sredim kuću. Da napravim neki zanimljiv obrok. Da ofarbam stolice. Da naučim španski. Svašta nešto bih mogla, a ništa mi se ne da. Bar ništa sa tog spiska, sa „to do“ liste.

Ono vreme što mi preostane od posla, trošila sam na beskrajno pretraživanje interneta u potrazi za nekim odgovorima, za koje znam da neću naći. Bar ne još neko vreme. Na spavanje. Na gledanje filmova koji hoće da se „otvore“ preko našeg kineskog BOX-a. Na spavanje. Na društvene igre, karte i jamb. Na spavanje. Na čašicu razgovora sa komšijama i nekolicinom prijatelja, takođe iz komšiluka. Na spavanje. Na duže i kraće video razgovore sa porodicom. I opet na spavanje. Pranje ruku nisam pominjala pošto nam je svima verovatno izašlo na nos ovih dana. Ko bi rekao da je dvadeset sekundi toliko dugo?

Kad me savest opomene da uludo trošim vreme, tako dragoceno poslednjih godina, onda se vadim i pravdam. Kao, punim baterije, ugađam sebi, odmaram telo i mozak. Ali, sve ima svoje. Dosad bi se ucrvljao i neko mnogo inertniji od mene. Vreme je za akciju.

O čemu bih drugo pisala nego o karantinu, korona-ludilu i ovoj izolovanosti na koju smo svi osuđeni. Izbegavaću da dajem bilo kakve stručne ocene, sve je ovo novo i za mene, mnoge odgovore ne znam i neću znati, a neke će i sama budućnost iznedriti. Ovo ću pisati u više nastavaka, iz svog privatnog ugla (doduše neodvojivog od moje profesije), zdravorazumski (da li?), ali svakako bez medicinskih aspekata cele ove priče. Osim možda psihijatrijskih. 😀

Sada mi se čini da je sve počelo mnogo davno. U nekom prošlom životu. Životu u kom smo mogli da se krećemo, putujemo, posećujemo, ljubimo i grlimo. To je bio jedan uređen život. Kuća, posao, mrvica ovozemaljskih uživanja svake sorte, gromada ljubavi preko žice (tj neta) skoro svakog dana i to bi bilo to. Malo li je? Potpisujem da nije, a sad još i više.

Imali smo planove. Veelike. Ne za daleku budućnost (ti su još veći :)), već za vrlo blisku. Za par nedelja je trebalo da nam dođu drugari, a posle oko Uskrsa (to mu dođe ovih dana) i deo vrlo drage i bliske rodbine. Opremali smo sobe, sređivali dvorište, punili zamrzivač. Još važnije, smišljali kompletnu agendu za tih 17 dana, dogovarala zamene sa kolegama, kupila karte za Operu. To jest za balet, egipatski ansambl, Grk Zorba. Teodorakis za sva čula i predivan uvod u jedno druženje za pamćenje. Ali…

„Čovek planira, a Bog se smeje“ je moja omiljena rečenica ovih dana. Istinita do bola. U našem slučaju pogotovo. Sve je počelo da bude (veoma) sumnjivo onog momenta kada su otkazali balet i sve predstave u Operi do kraja sezone. Pomalo sumnjivo je bilo još i pre toga. Ali samo malo. Posle toga smo (čak) još tri dana verovali da će susreta biti. Pa neka i bez Zorbe, bez okupljanja i sa distancom. Ali samo tri dana. Preovladalo je mišljenje i zdrav razum da treba ostati kod kuće, bar dok se „situacija ne smiri“. Strah da se ne ostane u nekom momentu zaglavljen na aerodromu i u tuđoj zemlji. U Muskatu ako je, ništa ne bi falilo. Za Dubai malo teže, a bez vreće para mnogo teže. O Sofiji i Istanbulu da ne govorimo.

Da se tako nešto desilo, mogu da zamislim komentare naših zemljaka ispod vesti o našim ljudima bez mozga i TV-a (ili to treba da bude isto?) koji su se usudili da putuju u ovo doba, usudili da imaju para koje će, umesto na letovanje u Grčkoj, potrošiti kako bi videli neki drugi deo sveta. A usput obradovati i neke vrlo drage ljude. Gnušanje, odricanje tih i takvih Srba, mržnja čak – je ono što sam iz redova (sličnih komentara na slične situacije) i osetila. Najviše posle video objave naše drugarice Jadranke, koja se usudila da sestrinski upozori Srbe i da skrene pažnju na ono što se dešava u Italiji. Da bi mogla objava da se podeli, ljudi su tražili da stavi na „public“. Stavila je. I otvorila Pandorinu kutiju.

Toliko gadosti i vulgarnosti, da me je stid što sam i čitala komentare. Toliko ostrašćenosti i mržnje da se skoro fizički osetila. To što tako misli Vučićević i Informer, nimalo me ne čudi. Ali to što tako misle i ljudi koje sam smatrala altruistima širokih pogleda, intelektualcima, humanistima – e, to boli mnogo više. To je bio početak kraja. Ovog koji se još uvek mrcvari u našim malim životima.

Tako sam se i naterala da pišem, osećajući da sam zatrovana i da se ne mogu „dekontaminirati“ ako ćutim. Instinktivno sam znala da to što me taj osećaj ne pušta ni posle mesec dana, što ni protok vremena nije pomogao, da treba da se kaže i da se čuje. I mnogo toga još, samo čekam da prođe ta vremenska distanca, da me prođe bes ili tuga ili oba (koji me spopadnu posle svakog gledanja/čitanja vesti), da znam da je to to. Moje to.

I do sada smo imali razne stereotipe, predrasude i teorije zavere. Migranti siluju i pljačkaju, 5G nas ubija u mozak (ili to beše HAARP?), od vakcina pobenavismo, a Zemlja je ravna. A gastarbajteri? To je bar prosto k’o pasulj, nema greške. Jedna mnoogo loša fela. Uglavnom čiste klozete i mešaju malter, jedu koske i kačamak, puše najgoru krdžu i žive u ćumezima. Štede paru na paru kako bi (za razliku od domaće radničke klase koji su kao i ja i draga Rahela uštedeli – ništa) se vratili na „urlaub“ u rodni kraj. Mečkom naravno, glanc novom (jer se koristi samo u svrhe razmetanja i isprđivanja pred zemljacima) i punom jeftinih čokolada kupljenih u Lidlu i kafe u velikim pakovanjima, doduše u zrnu i za filter mašine koje ovde retko ko ima. Poneki komad garderobe za dečicu koja se izrodila u familiji, bižuterije za snajke i cigarete za pašenoga. I sa tim i takvim poklončićima misle da će impresionirati rodbinu koja se svaki put nada i svaki put razočara, ali ih svejedno pristojno i velikodušno dočekuju od svoje crkavice. Ono što nisu u gostima, provode u kafićima i kafanama, uz razbacivanje para i svesrdno staranje da to bude i viđeno i primećeno. Kao moj omiljeni lik Bob, koga ipak nismo mrzeli već sa simpatijama gledali kako se „duva“. Stereotip? Sve do sada. Sada je vreme za osvetu!

Neće nama 200.000 (ili možda sto hiljada? Ili četristo? Pitajte Vučićevića i dobićete svaki put različiti odgovor) zaraženih gastoza blejati po baštama kafića i restorana, uz sve se bahato hvaliti kako su uz par Brufena prevarili termo kamere. Pu, pu! Daleko bilo, a daleko im i lepa kuća! Tamo negde po Nemačkama, Francuskama i Italijama. Neka se tamo zaraze, razbole i umru ako je tako suđeno. Sami su izabrali, Srbija im nije bila dobra. Sada jedino što žele je da se besplatno leče i (nezasluženo) uživaju u blagodetima opremljenog i bogatog srpskog zdravstvenog sistema.

Nema tu studenata, poslovnih ljudi, umetnika, roditelja koji su posećivali svoju „odbeglu“ decu? Nema poštenih ljudi koji su se usudili da im je putovanje vrednije od garderobe ili najbolji poklon za rođedan, venčanje? Nema ni gomile onih koji su radili na crno, pa sad ostali bez posla? Doduše, i oni spadaju pod etiketu „preko ‘leba pogače“. I sad hoće kući, sram ih bilo! Ne kažem, znam da je bilo slučajeva nediscipline i bahaćenja. I to ne samo ovaj put. Oduvek se i sama gnušam i stidim takvog ponašanja.  Ali, to nam je nacionalna osobina, takvih ima po svim kategorijama i etiketama. Nije gastarbajterska ekskluziva.

Dokle ćemo da se delimo (ili bolje – da nas dele)? Dokle ćemo sami sebi biti najgori neprijatelji? Kada ćemo prestati da sudimo drugim ljudima, da određujemo šta je pravo, a šta krivo?

Ljudi, dokle ćemo da mrzimo? Deca nas gledaju i uče…

PS. Namerno post izbacujem pre Uskrsa, jer je greh da sejem jed za na najradosniji hrišćanski praznik. Provedimo Uskrs u miru i ljubavi, ostavimo mržnju u prošlom životu. Ionako posle ovoga ništa više neće biti isto…

Hristos voskrese, srećan nam Uskrs!

Prethodni tekst
Naredni tekst
Mirjana Stankovic
Specijalista pedijatrije, trenutno zaposlena u Starcare Oman u Muskatu. Sa dvadeset i pet godina staža veteran u pedijatriji, a sa pedeset godina života početnik u životu i radu na Bliskom Istoku. Kao bloger, tek u jaslicama :)

Get in Touch

  1. Serujem dopunu za sve nas ‘gastarbajtere’ koji smo se pronasli:

    Biće ovo najduže što sam ikad napisala na Fb. Obećala sam vama i sebi. A i zbog mnogih koji treba da čuju.

    *******
    – Dobro jutro, policijska uprava Zemuna! Jel’ ste vi Mirjana J.?

    Iako nisam naručila buđenje, telefon zvoni svako jutro. Ako ne traže mene, traže mog muža, raba božija, starca Foču od 68 leta, jer je i on u kućnoj izolaciji. Meni su kao omiljenijoj dodeli 28, a njemu tričavih 14 dana jer se vratio iz Sarajeva dan po uvođenju vanrednog stanja. Po osnovu starosti, a za njegovu dobrobit, podrazumeva se, izlazak na slobodu poklopiće se sa momentom kad korona kapitulira pred našom nadmoćnom vojnom silom.

    Tek mi je treći dan izolacije, nemam simptome ludila koje nažalost svi vidimo tamo gde ih ni slučajno ne bi smelo biti, kod onog koji nam kroji sudbinu. I koji smatra svojom najvećom greškom što me je (sa još kojom desetinom hiljada nepoćudnih pripadnika srpskog stada rasutog po svetu) pustio da se vratim kući. Tim činom nisam povredila Ustav, ali jesam tananu sujetu vrhovnog boga koji pored sajma sad lupa glavu kako da nam još više utera strah u kosti i zagorča život. Korono, oprosti, al ovaj je gadniji od tebe!

    Dok ja „spašena“ sedim u svom stanu slušam apele i vapaje nesrećnika koji i dalje čekaju na aerodromima po svetu. Ne zna im se tačan broj. Tamo su od prošlog petka, 20.03. kada je bez ikakve prethodne najave obustavljen naš vazdušni saobraćaj i aerodrom zatvoren. Još jedan nadasve mudar i od pameti operisan potez gore pomenutog vrhovnog poglavara. Istovremeno, na sramnom RTS-u obaveštavaju kako naših ljudi više nema po aerodromima u svetu. Ko ih *ebe, što bi po srpski najrađe rekao onaj koji ih je u tu situaciju i doveo.

    Iz vedra neba

    Mene je vest o obustavi avio saobraćaja zatekla u Maskatu, glavnom gradu Omana, gde sam bila u poseti kod Ane, moje starije ćerke, ako neko ne zna. Ana je jedna od onih desetina hiljada mladih koji su otišli odavde i što kolokvijalno nazivaju „odlivom mozgova“. Ana je doktor nauka i radi na univerzitetu u Maskatu. Ne bih se bavila temom zašto je otišla, deplasirano mi je da na to odgovaram.

    Iako sam imala kartu za povratak 22.03. zamenila sam je za 20.03. bojeći se da se ne desi ono što se desilo. Zašto nisam još ranije? Katar ervejz je na vreme obavestio da samo 19.03. neće leteti za Bg, a da 24.03. prekida sve letove za Bg do 01.06… Eto, htela sam da budem sa svojim detetom dan duže. Kome deca nisu otišla iz zemlje ne može da shvati koliko je dragocen i taj jedan dan da budete zajedno.

    Osim što mi se ugasila mogućnost da se vratim u zemlju, za tri dana isticala mi je i viza. Da bi drama bila jača sve se odvijalo u dane omanskog vikenda, petak i subota, kada se ne radi i u nedelju kada je bio neki njihov praznik, čime su sve šanse da dobijem informaciju o mogućem produžetku vize pale u vodu.

    Krenula je e mail (jednosmerna) prepiska s našom ambasadom u Kuvajtu, iz ambasade u Dohi su se oglašavali, oformila se Fb grupa zatočenih na aerodromu čiji je broj rastao.

    Ja sam iz faze potpune neupotrebljivosti, očaja i suza, ulazila u fazu manitog traganja za raspletom ovog čvora.

    U akcijh spasavanja „redova Rajana“ tj. mene, uključile su mi se obe ćerke i muž. Jedna iz Maskata, druga iz Dohe, muž iz Beograda, zovući nebo i zemlju u potrazi za informacijom – kako mi pomoći?

    Naravno, opcija da ostanem kod ćerke je najelegantnija, ali dokle? Viza ističe 23.03! A prvu informaciju mogu dobiti 24.03…

    Vest da će „spasilac“ poslati avion po brodolomnike na suvom pronela se brzinom i drugih (dez)informacija.
    Rešili smo da odem u Dohu i da čekam.
    Pa spakovana kretoh na aerodrom.
    Ali! Iako beskrajno ljubazni i puni razumevanja, zaposleni na aerodromu u Maskatu, 21.03. nisu smeli da me puste dalje, jer više nema letova za Bg!
    Vratili smo se u stan, kofere sam privremeno raspakovala. Noć je bila za lupanje glavom šta nas sve (još) čeka? Neizvesnost u svom punom sjaju.

    Za to vreme u Dohi se odigravala paralelna drama sa dečkom moje mlađe ćerke, Bojane, koja je sticajem „radosnih“ okolnosti u Srbiji, pronašla svoje privremeno mesto pod suncem u Kataru. Dečko joj je došao u posetu 07.03., i on je skratio boravak i pomerio kartu za povratak na 20.03. ne znajući da će i on ostati zatočen. U gradu u kome je takođe limitirano kretanje i život zaustavljen, u hotelu koga treba i dalje plaćati. Odakle?

    Zahvaljujući insajderskim vezama iz Srbije, stigla je informacija da će avion biti poslat. Od ambasade u Kuvajtu i dalje ni glasa, dok se zaposleni u ambasadi u Dohi svojski trude da pomognu.

    22.03.
    Ponovo koferi i novi odlazak na aerodrom u Maskatu, ali sada sa osećanjem rasterećenosti: sutra ujutro poleće avion iz Bg za Dohu!
    I novi šok! Opet me ne puštaju na let za Dohu jer u sistemu NE POSTOJI let Doha Bg!
    Ne verujem da mi se to opet dešava! Pokazujemo ceo folder skrinšotovanih poruka kao potvrdu da će se famozni let odigrati. Ljudi su veoma ljubazni, strpljivi, voljni da pomognu, sve nam veruju, ali sistem NIŠTA ne prikazuje! Njihov menadžer zove aerodrom u Dohi, zove Katar ervejz, našu ambasadu u Dohi, ambasadu u Bg….
    Avion poleće za sat vremena i kako pokazuje displej svi naredni letovi Maskat Doha su otkazani! Ovo je poslednja šansa da odem i još jedan omanji nervni slom, ne znam koji po redu u poslednja tri dana.

    Poslednji momenti boravka na aerodromu u Maskatu imaju dramski zaplet: potvrđuju iz Bg da avion sutra poleće, Ana moli njihove službenike da joj daju e mail na koji će im proslediti broj leta i ostalo. Najzad, čekirana za let do Dohe!

    Maskat napuštam u suzama, kao i svaki put kad se opraštam sa svojim detetom.

    Doha

    U Dohu sam stigla poslednjim letom iz Maskata, oko pola dva noću i pridružila se „starosedeocima“, grupi od oko sedamdesetak naših ljudi pristiglih s Balija, Sejšela, Tajlanda, kruzera… Većini je to bio četvrti dan boravka na aerodromu. Rođena država im zalupila vrata pred nosom, a ova ih obaveštava da su dobrodošli 24 sata, posle mogu da popune zatvorske kapacitete. Nude im opcije, Bukurešt, Atina, Sarajevo, da ih se reši. Neće tuđu brigu. Neki ljudi u očaju biraju Sarajevo i dok su u vazduhu zatvaraju se i naše kopnene granice. O tome kako ih je bosanska policija pravo s aerodroma odvezla do granice, sigurno znate, pisalo je bar na društvenim mrežama. Naši ih nisu puštali u zemlju. Ostali su na ničijoj zemlji još neko vreme, a onda su osetili domaću dobrodošlicu u punom sjaju neprijateljski raspoloženih uniformisanih lica.

    Vraćam se na sate u Dohi. Dodeljen nam je velik i prazan prostor na nekom dalekom gejtu gde srećom nije bilo nikog osim nas. Stolice nepredviđene za spavanje, al’ podovi nisu loši, ravni, prekriveni nekim tepisonom. Neki su čak i slatko hrkali. Umor ne bira mesto. Postoje na tom aerodromu prostorije za spavanje, odvojene za muškarce, žene ili porodice. Ali strah od korone odbijao je potrebu da se kičma ispravi na krevetu. Kupatila ne znam da postoje, a po tome koliko su se žalili oni koji tu borave četvrti dan, rekla bih da ih nisu našli.
    U grupi je bilo i dvoje dece. Divne, mirne, za poželeti. Bio je i Andrej Maričić, pobednik nekog Survajvera i aktivni putopisac. Zabavljao je grupu noćobdija pričama sa svojih putovanja. Za mene nije bilo spavanja, sočiva grebu oči, stopala otiču, kroz masku se ne diše baš slatko, a šta god da pipneš pomisliš „eto korone“… Spajam drugu noć ne spavanja, osim povremene dremke prethodne noći i par „padanja glave“ tokom ove.
    Uglavnom smo sve vreme pod maskama, vade se sprejevi za dezinfekciju, maramice, brišemo sve oko sebe….
    Oko 5 ujutru dobijamo paketiće sa grickalicama, vodom, sokićima… Divan gest Katar ervejza koji je preuzeo brigu o nama i već treći dan za redom omogućuje besplatan ručak. Flašica vode na aerodromu je 900 din, česmovača nije za piće.
    Raspoloženje među nama domorocima je u skladu s našim mentalitetom: što nam teže, to nam humor crnji! Svima je jasno kakva se igra igra, ko treba da ispadne heroj, spasilac i junak… Zapali vatru pa glumi vatrogasca, citiram Tanju Č.
    Dobro je, pomislih, ovaj narod nije zaveden ružičastim pričama o ekonomskom tigru, lideru i regionu i BDP koji nije zabeležen u novijoj istoriji… U opisu „spasioca“ koriste se sočni epiteti. Mene moji preko poruka mole „da ne lajem, jer će me uhapsiti“.

    Tokom prepodneva pridružuje nam se grupa novih nevoljnika pristiglih s nekih drugih destinacija, naši mladi ljudi iz Dohe, preko noći ostali bez posla i dečko moje ćerke koji do poslednjeg momenta nije znao da li će biti na spisku putnika za Bg.
    Svoje mlađe dete na aerodromu nažalost ne mogu da vidim. Od nje dobijam poruku: mama, 15 mojih kolega se tim avionom vraća kući.
    Srce mi se slama po ko zna koji put? Da li je bila pametna odluka da ostane u Dohi? Ako se vrati u Bg da li će ostati bez posla? Korona u Srbiji hvata zalet, sunce ubija virus, Doha je možda bolji izbor? Misli tuku glavu kao neprijatelja.

    Povratak
    Avion Air Serbia smo napunili do poslednjeg mesta. Na sedištima nas je čekao „lanč paket“. Skroman, al hvala i na tome. Personal je bio ljubazan i u opravdanom strahu da smo zaraženi. Leteli smo u mraku do Bg. Nije ni bitno, samo da letimo.

    Surova realnost srpske stvarnosti odvalila me je posred face po izlasku iz aviona. Aerodom leden, kao hale mrtvog „Zmaja“ ili „Rekorda“ u Rakovici, to mi je bila prva asocijacija. Osvetljeni su bili samo hodnici kojim je predviđeno naše kretanje i na svakih pet metara naoružani i namrgođeni policajci. Ne odgovaraju na pitanja. Sekantni i neprijatni. Što li nas mrze, prolazi mi kroz glavu, pa u istim smo govnima? Možda su nam strane različite? Da li se i oni plaše, ili samo „postupaju po naređenju?“

    Odakle? Pita me uniforma.
    Iz Omana.
    28 dana izolacija.

    Isti broj dana dobili smo svi, bez obzira odakle je ko došao.
    Carinskog pregleda nije bilo, kao ni zdravstvenog. Samo pasoška kontrola i davanje podataka na kojoj adresi će nas nalaziti naredne četiri nedelje.
    Detalj do izlaska iz zgrade aerodroma namerno ću preskočiti da ne bi koštao posla jednog uniformisanog lica koje je pokušalo da mi došapne informaciju. Od tog saznanja mi se već solidno promrzlo telo trenutno ukočilo. Srećom, ni uniformisano lice nije bilo pravilno informisano…

    Od Bg nula stepeni hladniji je bio osećaj oko srca. Nisam otišla iz obećane zemlje, ali šta je ovo u šta se vraćam?

    Za nas stigle uz Dohe organizovan je prevoz gradskim autobusima na četiri strane grada. Između autobusa po dva policijska automobila sa rotacijom. Ako ću da budem luckasta, onda je to baš super kul, vozili me kao veri important personu. Ili kao okorelog kriminalca? Ili visoko toksičan tovar?

    Kako god. Izbegla sam ekipu Tanjuga ispred aerodroma a koja je po prilogu koji sam juče videla, hvatao dobroćudne face za izjavu. Ili su samo takve ostavili u prilogu, a nadrndane i besne isekli. Ja sam održala obećanje dato mojima da neću lajati…

    Nesrećnike koji su posle nas stigli iz Pariza odvezli su što u Rakovicu što u materinu kod Subotice, odakle su ih nakon pobune vratili u Bg.
    Mi smo prošli mnogo bolje.
    Pitam se šta će biti sa sledećim koji budu stigli? Oni isti za koji RTS reče da ih nema više? Šta lepo sprema za njih majčica domovina?

    Po rečima naše premijerke “ najveća opasnost sa kojom se borimo i nismo sigurni da možemo da se izborimo jesu naši državljani koji dolaze iz inostranstva!“

    Priznajem, velika sam opasnost! Ne samo što još ne znam da li nosim korona virus, nego što mislim svojom glavom. Što stvari vidim onakve kakve jesu i što ih nazivam pravim imenima.
    Opasna sam jer bih za svoju decu i svu našu decu bez budućnosti ovde zubima grizla! Opasna sam jer ne dam da mi se ugrožava sloboda! Što od ove jebene zemlje imam i očekivanja!

    I što mi je mlađa ćerka sinoć javila da joj je cimerka, s kojom deli apartman, u kućnoj izolaciji zbog kontakta s inficiranim putnikom na letu…

    Hoću da „lajem“, to mi je jedino oružje.

    • Hvala Bogu da još uvek ima onih koji „laju“ 🙂 Ana, mama ti divno piše… pošaljite još nešto :-*

Napišite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

Related Articles

spot_img

Latest Posts